In metal we trust

U petak se iselio susjed preko puta nas. Steta, on i cura mu su bili jedini normalni, od susjeda, u nasoj zgradi.
I jucer, izlazimo iz stana, a meni se otme ´´O, Boze!´´, a huzbi ce ´´S**t, now we´re f****d´´ (kad je covjek iznenadjen, svasta izgovori, pa se necu ispricavati za rjecnik). Kad ono, ta-daaaaaa:

Kasnije smo sreli djevojku koja se uselila u stan preko puta. Mala, nabita, ispirsana djevojka, tamno obojane kose, u crnom. Ima dvije macke, pa pita slazemo li se da se i one dosele (mora imati suglasnost susjeda). Naravno, macke ne smetaju, sto bi smetale. :) Nemam nista protiv kojekakvih vrsta muzike. Ali imam protiv vristanja i urlanja (sjecate se price sa ´´mentalcem´´ sa prvog kata? Buah!).

Nego, bili smo na jednom rodjendanu u petak. Sad, nakon par ´´odradjenih´´ rodjendana i ´´tuluma´´, vec mogu odbaciti neke moje teorije. Izgleda da se ne radi o njihovom neodgoju ili bezobrastini, nego je to, izgleda, dio kulture. Donjeli smo poklon, cestitku, vince. Sve je stavljeno na hrpu sa svim ostalim NEOTVORENIM poklonima (ne znam, mene su doma ucili da se poklon odmah otvori, ili bar tijekom veceri, da se mozes lijepo zahvaliti). Posjedani smo u sobu, bez muzike, sa ljudima koji su se nervozno i sutljivo meskoljili na svojim sjedalicama. Netko se osokolio da razbije led i potakne razgovor, pa je redom pitao pozvane, odakle se znaju sa slavljenicom. ´´Sa posla´´, ´´iz skole´´, ´´sa prakse´´. Tocka. Muk. Pojeli smo ponudjeno, u tisini. Neki su vec nakon sat vremena ustali i ispricali se da zure nekamo...

Steta, slavljenica je skroz ok curka, simpaticna. Trudila se potaknuti ekipu, al tesko je to kad pozoves ljude iz razlicitih krugova, koji se ne znaju, a, kako se cini, nit ne zele upoznati...

Zato sam nekak trula ovih dana. Budem doma tri tjedna, gdje god dodjemo, vade se rakije, vinca, ´´nu, kusaj, probaj kako je lipo, aj da nazdravimo!´´, ljudi su srdacni i topli. I onda pljuska - ovo...

No, svejedno, ne vjerujem da su svi ovakvi, to ne moze biti! Ako naidjem na iznimku, javim! ;)