Deutsche Pünktlichkeit

Huzbi se u subotu vratio iz Meksika. Jos davno prije nam je prijatelj Stefan kupio karte za neki koncert (u sklopu festivala), pa sad vise nije bilo biranja, idemo li ili ne. Huzbi dosao doma, pojeo i ajmo - cekali su nas Stefan i ostali. Kasnili smo 5 minuta (a, sto sad - huzbi je dosao doma u 17.45, a koncert je bio zakazan za 19h - cekaj da odahne malo! - a i racunam, kad je u Hr kakav koncert, pocne sa makar pola sata zakasnjenja, pa dok se izredaju predgrupe....).

Stefan nas je dva puta zvao (!!!) dok smo vec bili na putu za grad. Halo, di gori?! U 19.05 smo bili u dvorani. Svirao je Michael Kiwanuka, britanski glazbenik. Iskreno, nikad cula za njega prije. No, koncert je bio odlican.

I tako, covjek je otpjevao par pjesama, i taman se ekipa zagrijala, kad on kaze (a bilo je tocno 20.00h!) - ´´thank you all and good night!´´ A? Nikakav bis, nikakvo zvizdanje publike ´´ocemo jos!´´. Rulja se u tisini pocela razilaziti, decki poceli rastavljati binu i odnositi instrumente. U 20.15 tamo vise nije bilo NIKOGA! Jos ja rekla huzbiju, kao, ma daj, ostat cemo, nije to valjda to. Al, bilo je. Totalno zbunjena, pitam Stefana, da sto je to sad. A on me gleda, kao, pa koncert. Kao, ni dan prije nije bilo nista duze. A?! ´´Pa da, sad slijedi drugi pjevac, u drugoj dvorani, pa to mora tako´´. A?!

Nismo isli vidjet tog drugog ´´majstora´´, nismo imali karte. Ali se na trgu gledao prijenos. Neki mrkvasti britanski djecarac, mislim da sam ga vidjela na zatvaranju Olimpijskih igara. Ed Sheeran. Nikad cula, es tut mir leid.

Eto ti sto je deutsche Pünktlichkeit. Ne moze covjek ni uzivat dugo u koncertu, jer sve mora bit po spagi.... Tjah...