Bili smo, naime, kod prijatelja u Bremerhavenu. Lijep grad, iako me nije odusevio kao te prijatelje kod kojih smo bili. Oni su iz okolice Gö, no Maria je u Bremenu imala praksu u nekoj bolnici, prije par godina. ´´Zaljubila sam se u Bremen, pa sam se odlucila preseliti ovdje!´´. A s njom i decko. I macak.
Bilo je hladno (no, ajd, takvo je vrijeme u ovo doba godine), a puhalo je za poludit! Kazu, to je tu uobicajeno. Da, jest, buduci su blizu obale (grad se nalazi na istocnoj strani usca rijeke Weser u Sjeverno more); to mi se nije svidjelo, taj hladni olujni vjetar.
Ono sto smo vidjeli od grada bilo je lijepo. Sam BH je je luka Bremena (´´Bremer-haven´´); bio je (zapravo, i jos je) glavno polaziste prema Americi. Vidjeli smo na desetke vagona sa njemackim autima, spremnim za izvoz, te na stotine kontejnera. Sve sto smo uspjeli vidjeti bilo je iz auta, jer je kisilo. :(
Kad smo bili u Bremenu, sunce se ukazalo, pa sam uspjela i koju fotku napraviti, ali nista znacajno. Prsti mi se smrzli. Nije to klima za mene...
Znam, zvucim ko cvilidreta, al moram priznati da mi se taj posjet nije svidio... Ne zbog vremena, ne zbog vjetra... Nego hladnoce ljudi. To dvoje kod kojih smo isli, huzbijevi prijatelji, ne mogu reci - stvarno su ok kao osobe. NO! U petak smo krenuli nakon dorucka. Do tamo smo se vozili oko 3,5 sata, znaci, dosli smo u vrijeme rucka. Gladni. Dosli u stan - nista od spize, samo sokic. Pita huzbi, kad cemo jesti (mislim, da uopce moras pitati!), kazu oni - pa, rezervirali smo stol u restoranu u 21h. A?! A mi gladni, kruuuuljimo! Pa su nas odveli na neki brzinski zalogajcic. U stanu ni k od kolaca (ipak je Uskrs; da i nije, znas da imas goste - ovu posjetu dogovarali smo vec mjesec dana!), nicega. A ja, ko prava balkanka, napekla kolace, pa donjela. A oni stavili paket na stol. Zatvoren! I stoji tako...
Sutradan je bila slicna prica. Izgleda da tu ljudi bas ne kuhaju doma...
No! Nek i to sve stavim na stranu, ajd, nisu svi kao mi sa juga. Nego - imaju macka.
Ogroman, lijep. Ali - hoda po stolu, njuska po kolacima i casama! Spavali smo na sofi punoj dlaka, jer ta mrcina svugdje ide. A domacini, sudeci po pahuljama dlaka i prasine po podu, nisu vicni ciscenju. Nocu sam zatvorila vrata od dnevne, gdje smo spavali, al prokleta bestija je grebala po vratima da ga pustimo u sobu! I onda bi skocio na jastuk ili plahte, il ostrio nokte na kaucu. I ne mozes ga otjerati, 7 kila ciste agresije i radoznalosti! Isto je bilo kad bih isla na wc - mrcina bi isla zamnom; zatvorim vrata, a on grebe po njima. Volim ja zivotinje, imali smo mi doma i macke i pse i zamorce, hrcke, ptice... Al uvijek je bilo reda.
Domacini nisu ni okom trepnuli, pa nisam ni ja nista rekla.
I nije to jedino moje iskustvo sa ´´njemackom hladnocom´´. Jednom smo bili kod nekih prijatelja. ´´Radili smo kolac danas, super je ispao!´´, pohvalila se frendica. Pa di je kolac? U frizideru! I to je to, nema da ce te netko ponuditi... Sto si uopce spomenula kolac, kad ga neces ponuditi?
Ima toga jos, al i ovako vec ispadam cvilidreta... Neobicni su, definitivno, sto se obicaja tice....
Pricala sam jucer sa svojima. Sunkica, jajca, mlada kapulica, sparoge, kolaci... Slin, slin...
Nisam vam danas neka, sorry. Glava me rastura i sve me nekak boli... Sutra cu nastaviti u vedrijem tonu, obecavam... Odoh sad...
Nema komentara:
Objavi komentar