Evo me!
Jucer ujutro smo ispratili moje curke, stigle su u Zg oko 21h. Sestra mi je pisala sms, da su morale tri puta presjedati (dio pruge u Austriji se popravlja, pa su ih vozili busom)... No, sve u svemu, dobro je proslo.

I tu je dobro proslo. Svaki dan smo se setkale, obilazile grad i okolicu. U pocetku nam je vrijeme bilo trulo, no kasnije je bilo lijepo. A od prekjucer je i lijepo zatoplilo, milina!

Na istoku grada, malo u brdo, je suma. Dio je ogradjen, a staza vodi sve uokolo. A unutar ograde su divlje svinje (sa bebamaaaaaaa!) i jeleni i svasta nesto. :)

Bile smo, naravno, i na jezeru (Kiessee). A tamo - guske sa guscicima, patke sa pacicima, liske na gnijezdima, divno!

Mama i sister su bile tu 10 dana, mislim da im se svidjelo. Bilo je sitnica koje im nisu bas ´´sjele´´. Mama je bila iznenadjena. ´´Imaju strudle, a nemaju tijesto za strudle za kupiti! Ma di toga ima?´´ :) Stvarno, nismo nasle, nego smo u turskom ducanu kupile kore za burek i napravile burek jedan dan. Iznenadile su je silne police pune gotove hrane. ´´Pa sto je tim ljudima?´´ A eto... To je i meni gadljivo, ali - tko voli, nek izvoli. One zamagljena plasticna pakiranja sa hladnom, pecenom pljeskavicom i hladnim krumpirom i smezuranom kapulom... Uf!

Sestra je bila ´´fleksibilnija´´. Smijala se konobaru kad smo je odveli van jednu vecer. Htjela je pivo, pa je doslo do nesporazuma. ´´Kad smo bili u Rusiji, narucimo pivo, zena pita koje, mi kazemo veliko, a ona "pa naravno da veliko, ali koje?" U Njemackoj pak popijes malo pivo, kazes konobarici da zelis veliko, ona pogleda casu i kaze "pa to je veliko!"´´ :D

E, da, neki dan je konacno krepao huzbijev X-box. Bio je otkazivao jos prije, ali ga je huzbi uspio osoposobiti. Sad se ipak ukazao konacni ´´the ring of death´´, pa se morao pozdraviti s njim. A kako smo vec prije razmisljali o kupnji novoga, odluka je brzo pala, te smo sister, huzbi i ja odsibali i kupili novi X-box sa Kinectom (u globalu, slicno kao Wii, samo ne trebas imati one palice i cuda; naravno, razlike su i u softveru i to, al da ne ulazim u to sad). U paketu smo dobili i tri igrice, za koje je huzbi rekao da su bez veze, za djecu. Medjutim, kad smo krenuli igrati, iskakali smo se i nasmijali do suza. Kung-fu panda, Adventure i neki sport! Ukratko, mene bole ruke, sestru noge (igrala je nesto gdje moras trcati i skakati), huzbija sve zivo (on se ´´navukao´´ na boks i nogomet). Mama nam se cerila sa strane, no onda se i ona ´´navukla´´ na ´´cuda modernog doba´´. Igrala je sudoku na Nintendu. :D

Sve u svemu, gut gemacht! :)

Danas mi dolaze mama i sestra, stizu navecer vlakom. Truckaju se od 7 ujutro, presjedaju negdje i cekaju sat i po, a tu ce stici u 21h. Malo je duze; autom je mrvu brze (no, moja mama bi dusu ispustila vec do Austrije, jer ne podnosi voznju). Avionom je dosta skuplje (plus, treba doci do Plesa; pa se slijece u Frankfurtu, pa ih treba skupiti - a Fr je oko 2 i po sata odavde; ma, komplikacija).
A njih dvije su nasle karte za vlak dosta jeftino, povratna oko 70 eura. Zagreb - Göttingen. Ima neka opcija za te jeftine karte, nisam bas upucena u detalje, znam samo da je ogranicen broj tih povoljnih karata, pa koga zanima, nek pita na Zagreb Glavnom. Malo se ceka na red (one su cekale oko 2 tjedna), al tko ima vremena, isplati se. :)

U svakom slucaju, njih dvije veceras stizu, ostaju 10 dana.
Tako da - javim se za 10 dana! :)

Jucer su mi bile curke jucer, spomenula sam vec. Dosle su mi prvi put nakon useljenja.
I Hye-jin me iznenadila! Donjela je paket wc-papira i dvije kile praska za pranje. :D
Naime, to je koreanski obicaj. Hye-jin mi je objasnila, darove koje daruju uvijek imaju neko dublje znacenje. Kad se netko useljava u novi stan, obicaj je donjeti papir i sredstva za pranje vesa. Zasto? Zato sto deterdjent stvara baloncice kad se pjeni. Baloni simboliziraju srecu u novom domu. A toaletni papir  simbolizira ´´glatko odvijanje zivota´´ u novom domu. Slatko! :)

Kad sam se udala, dobila sam od nje sarene ´´jastucice´´. Rekla je da se ti ´´jastucici´´ mogu koristiti kao podmetaci za case, ali i kao ukras, na zidu. Napravljeni su od svile, u bojama karakteristicnim za njihova vjencanja.

Naime, njihova vjencanja su vrlo neobicna, mladenci su obuceni u vrlo sarenu robu.
Svaka boja ima svoje znacenje, naravno. Zuta, na primjer, oznacava prirodu, ponos, sigurnost i uspjeh. Zelena simbolizira prosperitet i novi pocetak. :) Takodjer sam dobila i set zlicica; i to je jedan od vrlo uobicajenih poklona.
Onda me bila bas iznenadila poklonom, jer smo se onda tek kratko poznale; bio je pocetak tecaja.

Takodjer mi je bilo neobicno kad mi je Xia, kolegica iz Kine, poklonila kineski lampion za srecu kod useljenja u novi dom. Neobicno zato sto s njom i nisam bila neka ´´velika frendica´´ u skolici.

U svakom slucaju, vrlo neobicni obicaji (neobicni u smislu, da te daruju ljudi koje i ne poznajes dobro), ali tako ´´topli´´. Pravo osvjezenje nakon njemacke hladnoce! :)

Danas je kilavo vrijeme, ´´oce kise - nece kisa´´, nesto pusika vjetar, hladno je. A valjda ce biti bolje kasnije... Kako bilo, idem na kavu u grad. Hye-jin ide nazad u Juznu Koreu u kolovozu, al vec je sad sva trula i tuzna sto mora nazad (njen huzbi je bio dobio prosle godine stipendiju za fax u Gö, pa su dosli, na godinu dana), pa odosmo klafrati.

Javim se!

Danas sam imala curke na dorucku. Zvakale smo peciva, pile kavu i klafrale na njemackom. Bilo je veselo.
Bila sam napravila i ´´Quarkbällchen´´. Prvi put! I jako su mi dobro ispale. To je nesto kao nase fritule, ali sa sirom, bez grozdjica.
I jako je jednostavno napraviti ih.
500g brasna
500g svjezeg sira (Quark)
1 zlicica soli
250g secera (ja sam stavila puno manje; previse je to, po mom misljenju)
1 vanilin secer
1 prasak za pecivo
4 jaja
Sve se umuti mikserom, i onda po malo, zlicicom, ubacuje u vruce ulje. Ne treba puno ubaciti odjednom u loncic, jer se prilikom friganja napusu, pa da ne bi bilo guzve.
Mljac!

I tako smo danas mljackale i ponavljale komparaciju pridjeva, upotrebu genitiva i ponavljale po karticama. U pocetku nisam bila ljubitelj kartica, no stvarno pomaze. Na male cedulje napisala sam, na jednu stranu, glagol, a na drugu njegove forme u prezentu, imperfektu i particip, te primjer koristenja u recenici. Jetzt finde ich das sehr hilfreich. :)

Sutra cemo ici u botanicki vrt. Napokon se popravilo vrijeme, iako je i dalje dosta hladno (zato sto puse vjetar; u zavjetrini, na suncu je skroz ok). Ne smijem zaboraviti ceduljice! :)

Ne da sam streberica, nego ÜBER-streber! Danas sam bila po svjedodzbu. Polozila sam DTZ sa 100%, a i orijentacijski dio, 25/25. :)

Disica skole nam je dijelila svjedodzbe. Rekla je da je tek (TEK?!) 70% polaznika polozilo za B1, a ostali A2. Pa ce morati ponovo. Ne samo ispit, nego i SVIH 200 sati! Buah! Zato nas je pitala, je li ovaj test bio tako tezak, treba li sto promijeniti u predavanju. Test nije bio tezak, a promijeniti - uf, svasta smo nabrojali.
Prva i osnovna stvar (u biti, i jedina) jest sto grupe nisu napravljene prema nivou znanja.
Kod nas u grupi je bilo ljudi, poput Etiennea i Yuki, koji sklapaju recenice ko´od sale, al bilo je i onih koji nisu znali citati. Naravno, grupa ide brzinom najsporijeg.
E, tu je kvaka koju sam vec jednom spomenula - ako su ti osnove klimave, tesko da ces napredovati. Neki tu zive vec godinama, pa su racunali - ´´pa ja znam njemacki, ta zivim tu vec 16 godina, pa necu valjda ici u skolu od A1 - odmah cu ja na B1´´! Ma, jok! To sto tu zive, nema veze sa znanjem jezika. Doma govore ruski, albanski, turski, a njemacki samo u ducanu ili sa susjedima.
Ja sam brzo pohvatala, jos na A2, jer nam je prof. Rajna stvarno ´´usadila´´ super osnove. Svaka joj cast!

Sjecam se, Lucia iz Kube je sjedila do mene. Bila je skroz zbunjena na pocetku. ´´Ich habe nichts verstanden´´, ponavljala je. I ja reko, ajd, objasnit cu joj ja u pauzi. Ocu vraga! Krenula ja od glagola, rekoh, ovo je forma u infinitivu, pa od toga konjugiras. ´´Ich habe nicht verstanden´´, ponovi ona opet, ´´was ist Infinitiv?´´. Eto ti na! Nit je moj (a ni njezin) njemacki tada bio dovoljno dobar da joj objasnim na njemackom, engleski ne razumije, a ja ne govorim spanjolski. ´´Io hablo italiano´´, kaze ona. I tako sam joj na talijanskom, uz njemacko-spanjolski rjecnik objasnjavala sto je infinitiv i kako se koristi u njemackom. :D

U zadnje vrijeme mi je jako tesko presaltati se na talijanski. Neki dan sam sa svekrom morala razgovarati na telefon, i to na talijanskom! Grrrrrrrrr! Huzbi je pricao s njim, pa mi uvalio slusalicu nek pricam sa svekijem. A stari jedva docekao parlati! Uf! Pa se malo zanio i prebacio na engleski, pa njemacki, pa opet na talijanski...
Ili danas, kad sam bila po svjedodzbu, bila nam je i jedna od profa, ona dobra. Ta profa je nijemica, no zivjela je u Italiji par godina. A buduci da ja imam ´´naviku´´ zamuckivati na njemackom, kad mi tema nije bliska, ´´pomagala´´ mi je na talijanskom! Totalni misung u glavi! Jer, spomenula mi je, kako je bila na operaciji - imala je karpalni sindrom, kao i ja! I to 6 godina. Pa mi kaze da to ne prolazi, onaj zavoj samo pomaze, ali bolest ostaje, pa nek odem to operirati. Operacija traje 10 minuta, oporavak oko 3 tjedna, iako vec nakon 4 dana mozes koristiti ruku. Bljaaaaaaaaaaaaak, ne volim igle. A izgleda da cu i to morati... U svakom slucaju, objasnjavanje simptoma i dijagnoze na njemacko-talijanskom je prilicno komplicirano. :D

Huzbi mi je na putu, vraca se u srijedu. Sad se javio, da je stigao u hotel, pa se odoh nakaciti na skype.

Tatatatira!

Kad mi je zena iz Vijecnice rekla da moram na Integracijski tecaj, bila sam se zamislila, ´´koji je to vrag?!´´.
Ma, kasnije sam skuzila - to nije nikakav bauk, ali je ´´papilova´´, da se mene pita. To je obican tecaj jezika, samo sto pojedine skole imaju nekakav deal sa drzavom. Kako nam je to lijepo objasnila nasa 25-godisnja profa turskog porijekla, ovako su stranci prisiljeni da izadju iz svojih grupica i govore njemacki. Plus, zadnjih dva tjedna tecaja je ´´Orientirungskurs´´. Ja sam vec bila zamislila da je to dio kad nas vodaju po gradu i gledaju kako se snalazimo! :D Neeee, to je dio gdje se uci o njemackoj kulturi, povijesti, socijalnom uredjenju i politici. Taj dio mi je bio dosta zanimljiv.

Na mojem tecaju bilo je ljudi sa svih strana svijeta. Kamerun, Kongo, Kuba, Mexiko, USA, Kazahstan, Iran, Azerbejdjan, Izrael, Palestina, Kina, Kosovo, Libanon... Sve ekipa 35-45. Masa ih tu dulje vec zivi, pa im je vokabular ok, al nix od gramatike. Al ne dira to njih, neki drobe, drobe, bez reda i poretka, a neki, pak, sute ko zaliveni.

U pocetku sam se dosta nervirala, islo mi je na zivce sto se puno klepece o glupostima. Radili smo  puzevim korakom, masu novih stvari nismo stigli izvjezbat jer smo se telili sa onima koji nit citat ne znaju. Je, bilo je i takvih. Bila je jedna curka, necu spominjat od kud, da se tko ne bi uvrijedio - 26 godina, troje djece (!!!), uvijek skockana. Ta nije citati znala! Ona je slovkala! Razumijem da oni, cije je pismo materinjeg jezika nije latinica, mogu imati problema. Ali ova... A nije bila jedina, na zalost.
Pa bi onda neki nekad dosli, nekad ne bi... Skuzila sam zasto, tek posli. Drzava placa dio tecaja. Polaznik placa 1€ po satu, ukupno 245€ (200 sati jezika i 45 sati ´´Orientirung´´ tecaja). Medjutim, ako polaznik ni to ne moze platiti, drzava placa sve. Pa su mnogi bili misljenja, sto me briga, ne placam ja; ako mi se ne da doci, nit necu. U tom slucaju morali su ispuniti ´´ispricnicu´´, i to je bilo to...
Sve u svemu, izgubih dva mjeseca zivota slusajuci kako drugi slovkaju. Lik iz Kazahstana tu zivi vec 10 godina! A zena sa Kosova 16! I ne znaju beknut! Ma, molim te! Da ja zivim u Kini 16 godina, pjevala bih vec do sad na kineskom!

Nakon prvog dijela Integracijskog, gdje se uci jezik, polaze se ispit. DTZ, tj. Deutschtest für Zuwanderer (A2/B1) sastoji se od dva dijela. Prvo se polaze pismeni (slusanje, razumijevanje i pisanje pisma), a onda usmeni (1. Vorstellung - predstavljanje, 2. opis slike, 3. razgovor sa partnerom - organizacija tuluma, putovanja...). Slicno kao polaganje A1 u Goethe Institutu. Pismeni dio za B1 moze biti na nivou A2, ali usmeni MORA biti na nivou B1.
Nakon drugog dijela, orijentacijskog, isto se polaze ispit. Postoji 250 pitanja (mogu se ´´skinuti´´ sa neta), od kojih je 25 na ispitu, a od kojih je potrebno barem 13 tocno odgovoriti za prolaz. Ma, nije tesko.
Ja sam oba polagala prije oko mjesec dana. U ponedjeljak idem u skolu, po rezultate! :)

Integracijski tecaj je, u biti, dobra ideja. Stranci su na neki nacin prisiljeni uciti jezik, upoznati se sa obicajima i politikom, sto im, ovisno o njihovom obrazovanju, daje priliku da ovdje nadju dobar posao. Uostalom, ´´When in Rome, do as the Romans do´´.

Medjutim, mnogi ce, nakon tecaja (koji drzava placa, odnosno, porezni obveznici!) otici kuci sa tim dokumentom u dzepu, zatvoriti se opet u svoju malu komunu i pricati svoj albanski, ruski, spanjolski, turski, arapski... I zivjeti od socijalne pomoci. Na zalost.

Tu u Njemackoj imaju pomalo kompliciran sustav skolovanja. Jaslice i vrtic, naravno, nisu obavezni, a skola jest (die Schulpflicht). Djeca krecu sa 5 ili 6 godina u skolu, koju moraju pohadjati najmanje 9 narednih godina. Drzavne skole su, kao i kod nas, besplatne. Pet do sest godina traje osnovna skola. Nakon toga djeca biraju - die Hauptschule, die Realschule ili das Gymnasium (sve skupa je to ´´die Gesamtschule´´). Nakon zavrsetka izabrane skole (nakon 9. ili 10. razreda) (Hauptschulabschluss) djeca mogu dalje ici u skolu, ili izabrati zanimanje i ici u obrtnicku skolu. Obavezno skolovanje zavrsava sa 9. ili 10. razredom, odnosno sa 18. godinom zivota.
Nakon ´´realke´´ (Realschulabschluss), 10. razreda, moze se ici dalje, na ´´visu´´ skolu.
Nakon 12. razreda gimnazije ili ´´Gesamtschule´´ ide se na fax.

(http://www.bmbf.de/pub/bildung_in_deutschland.pdf)

E, sad, tko je shvatio, shvatio, tko nije - zao mi je, nije ni meni ovaj sustav bas jasan. No, sve u svemu, pretprosle godine je odluceno da ce neki od ´´nivoa´´ skratiti za jednu godinu. Tako da se od prosle godine broj studenata udvostrucio.

Tako da je bilo, a i jos je, jako tesko naci stan u Gö. U Gö ima oko dvadesetak studentskih domova, no liste cekanja su dugacke, a ceka se po par mjeseci. Privatni stanovi su, ne moram niti spominjati, puni.

Huzbi je poceo traziti novi stan prije nego sam ja dosla, jos tamo negdje prije ljeta 2011. Stan smo nasli tek u prosincu. I uselili se u veljaci ove godine. Lijepi, trosobni stan sa malom kuhinjom i duguljastom kupaonom, te podrumom i tavanom. U zgradi sa 5 stanova. Super.

Sam tjedan selidbe je bio koma. Huzbiju se zaredali sastanci na poslu, nije mogao uzeti slobodan dan, pa smo se nekako krpali - svaku vecer, nakon njegovog posla, selili bi stvari, a onda jedan vikend ormare i ostalo veliko. Kako bi tijekom tjedna donosili stvari, tako smo i po malo slagali krevet, ormare, kuhinju... Sami smo postavljali laminat.
A onda farbanje starog stana! Ja bih posli skole isla tamo, cistila, lijepila onu zastitnu traku i farbala. Huzbi bi dosao tek kasnije, pa je cistio.
Sve u svemu, kostalo me to 3 kile, 20 dkg podocnjaka i 5 herpesa.

I onda smo u jedan petak smo predali kljuceve i GOTOVOOOOOOOO!
Novi stan smo u pocetku namjestili tako da mozemo normalno funkcionirati - kupaona, spavaca soba i kuhinja.... Par tjedana smo jos bili okruzeni kutijama, jer su mi se bili zaredali ispiti.

Posebno veselje je pocelo tek kad smo se uselili. Ovi prije nas su pofarbali zidove tako da su prekeljili i uticnice, pa neke nisu radile, neke su bile klimave (savjet - pregledajte uticnice i prekidace prije useljenja!)... Pa su nam iskljucili plin (jer je huzbi u svoj toj strci zaboravio nazvati plinaru i dati nove podatke). Nadalje, zidovi su od, pa ne znam, krede. Ludili smo za busenjem zidova! Kao, idemo pricvrstiti ormar na zid. Prve dvi rupe ok, a druge dvi ko da smo u pijesak uboli, sve se trusi, rupa ko saka! Isto kad smo stavljali zavjese, isto sa tus-zavjesom. Poludili!

A onda, dobrodoslica za prvu vecer - tulum! U stanu iznad-lijevo su isto neki novi susjedi, bit ce da su radili tulum. Vika, urlanje, buka, heavy metal, poceli oko 2 ujutro! Dan poslije su razbili prozor od ulaznih vrata, cijelo stubiste bilo puno stakla... Tulum se ponovio nakon tjedan, dva. Poceo je u jedno JUTRO, oko 5 su navrnuli muziku i urlali iz ´´petnih zila´´. Huzbi je otisao gore, zamoliti ih da se stisaju, no nisu otvarali, nego pojacali tu buku i cerekali se ´´haha, sto, da ne bi policiju zvali?´´. A huzbi, ni pet ni sest, pozvao policiju. Dosli su vrlo brzo, no nisu nit njima otvarali, pa su ovi mlatili po vratima da je cijela zgrada zvonila. Otvorili su nakon 5 minuta i stisali se. Nije se ponovilo, cak mislimo da su se odselili, jer im je plin iskljucen i nema nikoga... Policajac je rekao da im je taj lik vec od prije poznat... Nazdravlje!

Ostali susjedi... Ima nas, sve skupa, 5 stanova. Mi smo u prizemlju. nasuprot nas je neki studos. Iznad nas je neka zena sa dvoje odrasle djece, psom i papagajem. Uz nju taj heavy metal susjed. A iznad njih je glasnogovornica zgrade - vec prvu vecer nam se dosla javiti, a onda i par puta nakon toga. ZENA NE ZATVARA USTA! Zivi sama, cca 40, ´´imala je psa koji je uginuo, smeta jos smrad cigareta i jela, prije je radila kao DJ, sad je ne-znam-sta´´ (sve nam je to rekla vec prvi put).... Ja sam skuzila da je najbolje da se pravim grbava, kao, ich verstehe nichts - jednom je dosla, ja sam otvorila, pa je slegnula ramenima i brzo otisla. Kad huzbi otvori, onda udje i drobi li drobi... Uf!

Prvih par dana smo sjedili navecer, ko drogirani, buljili u zid. Huzbi je ponavljao ´´sto nam je ovo trebalo, ajmo odavde, ovo je ludnica´´. :D

Sad nam je skroz ok ovdje, izgleda da je to bilo samo na pocetku... Cak mi je neki dan, neradni, dosla ´´suseda´´ odozgo, pitati imam li secera. Bas me razveselila, osjecala sam se ko doma! :)

Sretan Uskrs! Jest da kasnim, no nisam bila pri kompu.
Bili smo, naime, kod prijatelja u Bremerhavenu. Lijep grad, iako me nije odusevio kao te prijatelje kod kojih smo bili. Oni su iz okolice Gö, no Maria je u Bremenu imala praksu u nekoj bolnici, prije par godina. ´´Zaljubila sam se u Bremen, pa sam se odlucila preseliti ovdje!´´. A s njom i decko. I macak.
Bilo je hladno (no, ajd, takvo je vrijeme u ovo doba godine), a puhalo je za poludit! Kazu, to je tu uobicajeno. Da, jest, buduci su blizu obale (grad se nalazi na istocnoj strani usca rijeke Weser u Sjeverno more); to mi se nije svidjelo, taj hladni olujni vjetar.
Ono sto smo vidjeli od grada bilo je lijepo. Sam BH je je luka Bremena (´´Bremer-haven´´); bio je (zapravo, i jos je) glavno polaziste prema Americi. Vidjeli smo na desetke vagona sa njemackim autima, spremnim za izvoz, te na stotine kontejnera. Sve sto smo uspjeli vidjeti bilo je iz auta, jer je kisilo. :(
Kad smo bili u Bremenu, sunce se ukazalo, pa sam uspjela i koju fotku napraviti, ali nista znacajno. Prsti mi se smrzli. Nije to klima za mene...

Znam, zvucim ko cvilidreta, al moram priznati da mi se taj posjet nije svidio... Ne zbog vremena, ne zbog vjetra... Nego hladnoce ljudi. To dvoje kod kojih smo isli, huzbijevi prijatelji, ne mogu reci - stvarno su ok kao osobe. NO! U petak smo krenuli nakon dorucka. Do tamo smo se vozili oko 3,5 sata, znaci, dosli smo u vrijeme rucka. Gladni. Dosli u stan - nista od spize, samo sokic. Pita huzbi, kad cemo jesti (mislim, da uopce moras pitati!), kazu oni - pa, rezervirali smo stol u restoranu u 21h. A?! A mi gladni, kruuuuljimo! Pa su nas odveli na neki brzinski zalogajcic. U stanu ni k od kolaca (ipak je Uskrs; da i nije, znas da imas goste - ovu posjetu dogovarali smo vec mjesec dana!), nicega. A ja, ko prava balkanka, napekla kolace, pa donjela. A oni stavili paket na stol. Zatvoren! I stoji tako...
Sutradan je bila slicna prica. Izgleda da tu ljudi bas ne kuhaju doma...
No! Nek i to sve stavim na stranu, ajd, nisu svi kao mi sa juga. Nego - imaju macka.

Ogroman, lijep. Ali - hoda po stolu, njuska po kolacima i casama! Spavali smo na sofi punoj dlaka, jer ta mrcina svugdje ide. A domacini, sudeci po pahuljama dlaka i prasine po podu, nisu vicni ciscenju. Nocu sam zatvorila vrata od dnevne, gdje smo spavali, al prokleta bestija je grebala po vratima da ga pustimo u sobu! I onda bi skocio na jastuk ili plahte, il ostrio nokte na kaucu. I ne mozes ga otjerati, 7 kila ciste agresije i radoznalosti! Isto je bilo kad bih isla na wc - mrcina bi isla zamnom; zatvorim vrata, a on grebe po njima. Volim ja zivotinje, imali smo mi doma i macke i pse i zamorce, hrcke, ptice... Al uvijek je bilo reda.
Domacini nisu ni okom trepnuli, pa nisam ni ja nista rekla.

I nije to jedino moje iskustvo sa ´´njemackom hladnocom´´. Jednom smo bili kod nekih prijatelja.  ´´Radili smo kolac danas, super je ispao!´´, pohvalila se frendica. Pa di je kolac? U frizideru! I to je to, nema da ce te netko ponuditi... Sto si uopce spomenula kolac, kad ga neces ponuditi?
Ima toga jos, al i ovako vec ispadam cvilidreta... Neobicni su, definitivno, sto se obicaja tice....

Pricala sam jucer sa svojima. Sunkica, jajca, mlada kapulica, sparoge, kolaci... Slin, slin...

Nisam vam danas neka, sorry. Glava me rastura i sve me nekak boli... Sutra cu nastaviti u vedrijem tonu, obecavam... Odoh sad...

Nakon sto sam bila upisala A2 na Sveucilistu, samo dva dana nakon, doznala sam da moram proci ´´Integracijski tecaj´´. Isla sam bila u Gradsku vijecnicu (Rathaus) po ´´Aufenthaltstitel´´, dozvolu za boravak, pa su mi tamo rekli da i taj Integracijski moram odraditi. Kada? ´´Sto prije´´. Eh, to nije neki odgovor. A i vec sam uplatila A2. Pa, rekoh, odoh prvo na A2 na fax, pa cu onda taj Integracijski odraditi sa B1.
U vijecnici sam imala prvi kontakt sa drzavnim sluzbenicima. Sve je ´´ko po spagi´´, svi su tocni (Deutsche Pünktlichtkeit!), i (skoro) sve se moze odraditi na jednom mjestu! Nema slanja u katastar, u mjesto rodjenja, uz sto ovjerenih kopija... Jedino, trebas unaprijed ugovoriti termin, sto nije problem. I elektronski su odlicno umrezeni. Puno toga se moze mailom rjesiti, poslati...
I kasnije sam to dozivjela, kad sam ´´prevodila´´ vozacku dozvolu. Nasa vozacka obuka tu vrijedi, samo treba u roku od 6 mjeseci napraviti njemacku vozacku (to kosta oko 40€) (cula sam, ako se to ne napravi u roku od 6 mjeseci, trebas ic opet na vozacki ispit). Znam da i americka obuka vrijedi. No, prijateljica iz Mexika je morala tu opet polagati. Bit ce da to ovisi o zemlji, pojma nemam.

Za usporedbu - neki dan mi je prijateljica poslala mail. Hrvatska stvarnost, na zalost:
´´Prošli tjedan sam trebala registrirat auto, pa sam morala, zamisli, jer mi je adresa na osobnoj druga, ići na KATASTAR da podignem papire od kuće da bih dokazala da sam vlasnik i da samu sebe mogu prijaviti na tu adresu, pa slikanje, pa osobna, pa banka za knjižicu vozila, pa onda tek tehnički i osiguranje, sve na svojoj posebnoj lokaciji, razmak nekoliko desetaka kilometara....koma. A kog su vraga uvodili OIB, kad moram svaki put vaditi sve papire. Zamisli, zbog auta ići na katastar!!! To kao da prije frizera moram ići po rodni list da dokažem da je to moja i samo moja kosa i da mogu je šišati, a usput trebam potvrdu od policijske uprave Zaprešić da mi je tu prebivalište da se mogu baš u Zaprešiću šišat!´´.

Vezano uz umrezenost, bila sam danas opet kod doktorice. Primila me tocno (!) u 9:45, kako sam imala naruceno. Sve je imala u sustavu (!) od pregleda neurologa u Klinici prosli tjedan, bila spremna, pregledala me opet. NAPOMENA: to nije privatnik kojeg moras skupo posebno doplatiti, vec ´´normalni´´ doktor, specijalist (ortoped, u mom slucaju). A sto vise reci...

Ovdje mi nedostaje ona nasa ´´balkanska´´ otvorenost, mediteranska lajavost i glasnost. Tu su svi kao roboti, sve je nes tiho, sve po spagi. Ali upravo zato sto su kao roboti, sve funkcionira. Iako, moram isto priznati, gdje god sam bila, kod doktora i drzavnih sluzbenika, svi su iznimno ljubazni i strpljivi.

Huzbi mi je ovaj tjedan na godisnjem, krajem tjedna idemo posjetiti neke prijatelje na sjeveru. A do onda imamo obaviti neke svrati za stan i tako. Pa se javim kad stignem. Sa pricom o strasnom INTEGRACIJSKOM TECAJU! Buahahahahaaaahhh!