Jucer je dio majcin dan. Ujutro sam zvala moju mamu, klafrale smo o svemu i svacemu. A popodne smo bili kod svekrve na rucku. Ne idem kod nje rado, pa sam i jucer bila truljikava.
A zasto? Hm... Odmah da rascistimo, ja volim zivotinje. Doma smo ih uvijek imali. Ali ja smatram da sve ima svoje mjesto i vrijeme.

Sveki ima dvije macke i psa. Pas je neki mjesanac terijera i pojma cega, ima dugu dlaku. Jedna od macaka je jako stara i vjecito prehladjena, pa je uvijek smrkava (uvijek se nasmijem kad je se sjetim - ko u horor filmovima - ne vidis je da dolazi, al je zato cujes, kako smrkavo dise! :D). Uz te zivine, sveki nema naviku ciscenja. A te zivine SVUGDJE hodaju. Po stolu, po foteljama.
Nisam nikad (bila) gadljiva, svasta sam i ja vidjela. Ali sjesti usred dlaka je nesto odvratno. Kao kad gledas buhe na TV-u, pa te pocne sve svrbjeti. E, tako i ja kad sjednem tamo.
I tako, ajd, sjedim ja, mislim si, ne budi takva.

I onda rucaaaaaaaaaaak! Ma da ne duljim - jedna duga dlaka u umaku, tri u njokima (precvikam njok na pola, ubodem vilicom, a onaj drugi dio ostane visiti na vlasi...), i dvije kratke (mislim, macje?) u casi. Nije to prvi put... Za Bozic kad smo bili imala sam, na kraju posjete, tri keksa u djepu koja sam kasnije bacila pticama. Zagrizem u keks, a ostatak se razvuce po vlasi... ´´Uzmi jos!´´ Fala, ´´how yes no´´!

I tako sjedim ja jucer i prebirem po tanjuru, a djukac skoci pored mene na kauc i oce mi u krilo. I ja ga odgurnem i prokleta bestija pocne rezati na mene. A sveki me pogleda ko da sam JA luda. Ma, samo me gledaj...

To je jedan od njemackih obicaja koje ne mogu ´´progutati´´. Masa ljudi ima psa, macku, radije nego da zive s nekim. Cak je i jedno od pitanja na orijentacijskom ispitu vezano uz to - najcesci oblik zivljenja je samac sa zivotinjom.

Jednom smo nesto pricali o zivotinjama, bili smo sa huzbijevim prijateljima vani. Pa sam ja rekla kako i moji imaju psa, u dvoristu. Koje zgrazanje sam dozivjela! Da jadan pas, da kako smo nehumani! A ja ostala u cudu! Pa jeste vi normalni?! Sto mu fali? Ima svoju kucicu, svoj mir, nije vezan, ima dvoriste za trcanje, iako ga moji svaki dan vode van na kilometarske setnje. U kuci bude samo kad temperatura nocu padne ispod nule. Do onda ima i svoju pernatu tuhicu i termofor unutra, ako treba.
Imala sam i papagaja. Znao je letjeti po sobi, sjediti na stolu i uzimati iz mog tanjura. Meni se nije gadilo, ali znam da mnogima bi. Zato, kad bi netko bio kod mene na rucku, on bi bio u krletci. Sve ima svoje mjesto i vrijeme.

Al glavno da ONI vole zivotinje. Rijetko vidim da itko od njih skupi drekec od svog psa na cesti. A da i ne spominjem da ih pustaju da kakaju po travnatim povrsinama uz djecje vrtice, i ne pociste. A nije da nema mjesta za njih. Uz cijelu duzinu potoka, s obje strane su zelene povrsine.

No, svaka cast, moram priznati, ovima sto zive iznad mene. Imaju psa i papagaja. SVAKI dan usisavaju stan i izvode psa vani, te skupe drekec ako se pokaka na travu oko zgrade.
Jedni moji prijatelji u Zp imaju macka, predivnog, sivog. Isto ide svugdje, ali kod njih se nikad nisam osjecala neugodno niti svrabljivo. Niti ima pijeska od macjeg zahoda svugdje po podu, kao kod onih u Bremenu.

Ne znam. Valjda su neki jednostavno lijeni i ne vide... Drugog objasnjenja nemam.

Imali bismo i mi zivotinju, da imamo vremena za brinuti se o njoj i cistiti za njom. A nemamo. Huzbi bi htio psa. Je, veselje dva dana, a onda - tko ce ga voditi vani, redovito? I onda, sto, da bude sam doma dok smo mi na poslu cijeli dan? A cistiti za njim cemo kad - kad dodjemo krepani s posla? A put u HR - gdje cemo s njim? Ma, radije ga necu imati, nego da zivina pati... Pa, eno, koliko puta je i moja mama rekla - divan je pas kojeg imaju, smijesan, lijep, blabla - evo, sad mora ici u Dalmaciju - i mora cekati da je netko prebaci doli jer u bus ne pustaju pse. Pa se ti misli i cekaj da buraz il netko ide doli autom.

Glavno da sam ja ´´zlica od Opaka´´. :D