Misek :)

Samo da se kratko javim. Ovaj moj blog ce sad malo u mirovanje.

Dosao nam je misek, 14.2. Od onda nam nista drugo ne postoji, osim pelena i dojenja. :)
Sam porod je bio tezak, dva dana smo se borili, ali na kraju je sve bilo ok. Sestre i babice u bolnici, te doktori - za samu pohvalu! 24 sata na usluzi, sa smjeskom na licu, spremni da pomognu i udovolje svakoj maminoj ili bebinoj musici. Iako sam rodila na carski, dojila sam, doslovno, od prve minute. Miseka nisu niti kupali, samo su mu stavili pelenu i odmah ga polegli na moja prsa, pa je vec papao. Nevjerojatno!
Kazu zene, kad vidis bebu, zaboravis na sve patnje koje si imala u trudnoci i tijekom poroda. Pa, nije da sam zaboravila, al kad gledam moje malo sunce, mogu reci - isplatilo se! :)

Jako smo knap sa vremenom, tako da vas sve pozdravljam na duze vrijeme. Ne zalim se, nisam patnica, kao, ´´jao, kronicno mi fali vremena´´. Nego, radije piljim sad u mog pilica, neg se logiram na racunalo... :)

Nastojat cu se cim prije javiti, sa novim iskustvima, bilo sa svakodnevnim sitnicama (do sad nikad nismo mislili, ima li koji ducan lift, ili, jesu li prolazi izmedju polica dovoljno siroki za djecja kolica?) ili sa iskustvima kod pedijatra. :)

Usput - dobila sam na kucnu adresu cestitku od moje ginekologice i doktorice opce prakse. OK, to su sestre poslale, moze bit da to ´´automatski´´ salju, iako je rukom pisano. Svejedno, jako lijepa gesta. :)

Predporodjajne muke

Dosta mi je. Ušla sam u 9. mjesec trudnoće, sama sebi sam ogromna, iako nisam puno kila natukla, "tek" nekih 14 kg. Imam jos dva tjedna fore.
Mali (najvjerojatnije je dečkić) je totalna agresiva. Nema više puno mjesta, a i ginicka mi je vec par puta rekla da je malo poveći, tako da ne mogu reci da me tuče iznutra, jer nema mjesta za zamah. Ali pegla, ruje, vrti, gura mi nogice u želudac... Još to i nije tako strašno, ali kad me ošine po mjehuru, jaoooo!
Najgore je što je sad to STALNO. Nema predaha. A najveća akcija kreće kad se umirim, noću. Zato sam umorna i razdražljiva.

No, mali ne može još van. Naime, početkom godine je huzbi završio u bolnici. Zapeo mu prilično veliki kamen u cjevcici između bubrega i mjehura, pa je dobio neku premosnicu i termin operacije za mjesec dana. I to je bas, evo, danas. Jutros su ga sjecnuli, ima biti u bolnici do subote. E, onda mališa može van. Ne prije. :)

U ponedjeljak sam imala zadnji blok-sat trudničkog tečaja. Išla sam na to, čisto da vidim kako funkcionira sve to sa trudnicama u Njemačkoj. Jako puno se tu može odabrati, sto me malo, iskreno rečeno, iznerviralo na početku. Ok, možeš izabrati bolnicu gdje ces roditi. Možeš birati način anestezije. Onda, moraš (moraš!) sama izabrati babicu koja ce te posli poroda obilaziti. Sve ženske na tečaju su blenule kad sam ja rekla da ja jos nemam babicu (mjesec dana prije poroda). A di cu je naći? Kod nas ti je dodijele u bolnici. E, pa tu postoje posebne web stranice sa babicama (!!!!), pa kojekakve udruge babica... Tako da, traži sama. Ženska koja nam je držala tečaj je isto babica, meni se svidila, nije neka panicarka, mirna neka, pa sam nju pitala, i može.
Nadalje... Pri porodu su prisutni, naravno, babica (neka druga, od bolnice; IAKO, možeš birati da tvoja bude, sto malo komplicira i poskupljuje stvari, ali, eto, i to je na izbor) i dežurni doktor. Ono sto je opet na izbor, je da možeš birati specijalistu, posebnog doktora. I to se posebno plaća. I na izbor je soba - jedno-, dvo- ili trokrevetna (iako, trokrevetne su rijetke). Obično te parkiraju u dvokrevetnu, al ak oces u jednokrevetnu, platiš extra.
Ma, mislim, sve neke princeza-fore.
Ok, lako meni sad ovako cool pričati, al vjerujem, kad te stisnu trudovi, mislim da ti je svejedno koja babica i koji doktor su prisutni. A dvokrevetna soba se čini skroz ok.

Dječica su uz mame, nema onih soba di su malci složeni ko srdele. Miseke u pravilu ne oblače, stave im uglavnom pelene, i onda ti ih daju, jer se prakticira "koža na kožu". To umiruje i mamu i bebu, utječe na povezivanje i dojenje. Sweet. :) Obuku ih, naravno, kad ih prebace u krevetić do mame.
Ono sto mi se svidjelo jest sama sala za radjanje. Nema hladne, sterilne sobe obložene nehrdjajucim čelikom. Nego ko obična spavaća soba, sa duplim krevetom (da se može i huzbi uz tebe leći i masirati te) na podizanje, sve u bojama, lopta za sjedenje, prigušeno svjetlo.... I velika kada, za one koje se odluče na porodjaj ili makar opuštanje u vodi.
Običaj je, kad odaberes bolnicu, sastati se sa doktorom koji ce te poroditi. To smo vec odradili. Lik zapise tvoju anamnezu, krvnu grupu, eventualne alergije, sve neke važne stvari, te dobis papire za ispuniti za prijem (da ne moraš kad dodjes, u trudovima i panici), te kojekakve materijale o dojenju, samoj bolnici, popis sto ponijeti za sebe i bebu...

Sve u svemu, unatoč mojem balkanskom hladnom stavu, ima masa pluseva u ovom njemačkom sustavu, u odnosu na nas. Saznala sam neke cake, sto nisam znala. Istovremeno, imam dvije frendice od doma, koje su bas nedavno dobile svaka po treće dijete, tako da sam puna savjeta! Za porod spremna! Bar teoretski! ;)

(sad citam sto sam napisala. komp je sam promijenio, negdje ž, š i ostale sa kvacicama, a negdje nije. nemam zivaca sad sve rucno. kako je, tako je)

Znate li koliko vas kosta dijete?

Zavrsio nam je tecaj njemackog! Jedva sam docekala!
Ne samo zbog one grozne profe (u medjuvremenu smo se zalili direktorici, pa se ova popravila), ne samo zato sto mi je tesko sjediti 6 sati dok me malisa mlati u trbuhu, vec i zato sto jedva cekam imati vremena za kuhanje, pecenje, pripremu za Bozic! :)

Test je prosao, kako, ne znam, rezultate cemo imati tek krajem sijecnja.

No, nisam ovdje htjela pisati o testu. Nego jos jednoj razlici izmedju nas i nijemaca.
Necu se usuditi govoriti, odnosno, pisati opcenito jer jednostavno ne vjerujem da su svi nijemci takvi. Naime, cesto me zapanje price koje cujem od prijatelja, susjeda, poznanika.
Iznad nas zivi jedna rastavljena gospodja koja ima troje djece. Dvoje su se odselili, najmladja kcer, Laura, je ostala s njom. I onda je Laura ostala trudna, sa 17 godina. Ona sad ima 18 i malog sina. Njezin decko zivi negdje drugdje. Mali ima sad oko 5 mjeseci i staaaaalno place, i izgleda da se Laura ne moze s time nositi. Jednostavno ga pusta da tuli. Jadan mali. Pricala sam sa susjedom, i ona mi je rekla da ´´jedva ceka da se Laura sa malim odseli kod decka, jer ona to vise ne moze podnjeti´´. Moram istaknuti, da je ta zena uvijek ljubazna i cini se stvarno ok, hocu reci, nije neka besposlena Harz IV primateljica. Ta recenica me iznenadila.

Imamo jednog prijatelja, super lik. Mama mu se rastavila od starog kad su on, brat i sestra bili klinci. Sestra se kasnije udala za Amerikanca i preselila u SAD. Naravno, ostala je sa mamom i bracom u kontaktu. Medjutim, staroj je bilo ´´prenaporno odrzavati takvu vezu na daljinu sa kceri i njezino 4 djece´´, pa joj je rekla da joj se ne mora vise javljati. Molim?!

Sestra od prijateljice zivi sama sa sinom tinejdjerom, i prije godinu dana je dobila jos jedno dijete. Malo je panicarila, kako ce sve uskladiti. I ja rekoh, ajd, sigurno ce joj starci uskociti, buduci zive u istom gradu. Jok, ´´oni su nju izbacili iz kuce kad je imala 17 godina, kad je prvi put bila trudna, i od onda ne zele cut za nju´´. A?!

Na nastavi sam prekinula profu prije koji tjedan, kad je zivo raspravljala, kako je danas tesko imati djecu, te da je neki njemacki institut napravio kalkulaciju, koja kaze da jedno dijete kosta roditelje do 18 godine toliko, da su u medjuvremenu mogli kupiti veliku dvokatnicu sa autom. Zgadilo mi se to, pa sam ustala i rekla da je to sramota uopce takvo sto govoriti i racunati. Pa se sva zbunila i promumljala, da imam pravo. Imala ja pravo ili ne, takve stvari su prestrasne...

Ne razumijem takav nacin razmisljanja i ne prihvacam ga. OK, kod nas je drugi ekstrem, kod nas djeca dugo zive sa roditeljima, al to je uglavnom jer nemaju drugog izbora. U svakom slucaju, kad dodju unuci, dide i bake se uvijek rastope, jedva cekaju vidjeti unuke, cuvati ih, voditi ih u zooloski, u kazaliste. A ne kao tu, odgurivati ih i javljati se samo za praznike... Lijepo je putovati, imati ovakav il onakav auto... Al, sto ti vrijedi sve to, ako na kraju umres sam. Sto kaze moja sveki, ´´zadnje odijelo nema djepova´´.

I svakako moram dodati, da me veseli sto ce moja mama doci u veljaci, kad i nas mali smradac, da bude tu i pomogne nam.

Ja i moja jezicina

Krajem rujna sam krenula na tecaj njemackog. U skoli za odrasle su ponudili besplatan B2 kurs u trajanju od 300 sati, uz besplatan Goethe-Institut test na kraju. Besplatan, zato sto je to neki novi pilot-projekt VHS-a i BAMF-a. Svaki dan, od 8.45 do 14h. U pocetku smo imali i srijede, al sad ih vise nemamo.
I racunam ja, i tak sad imam vremena, pa jos nek polozim taj test, dobro ce mi kasnije doci certifikat.

Predavanja su nam podijeljena na dvije profe. Jedna je super, svaka joj cast, zena objasnjava samo i iskljucivo na njemackom, daje nam sinonime, radimo tekstove, vjezbamo, dobivamo zadace. Druga je... A sto da kazem, a da ne ispadnem zlocesta? Glupaca koja slusa samo svoj glas.
Ta druga je takav ocaj, da ljudi nemaju volje dolaziti kad nam ona predaje. OK, necu biti ne-fer, dobra je ona, ali za nize stupnjeve, tipa A1, A2, mozda, ajd, i B1. Na B2 se rade kompleksnije stvari, pisu tekstovi sa zavisnim recenicama, cita se i slusa sve vise. Ali ne i kod nje.
Dodatan problem jest, sto u grupi, ima nas oko 16, nismo svi na istom nivou. Ima nas koji mozemo normalno razgovarati (ok, znam, imam problema sa artiklima i nastavcima, al u globalu nisam nerazumljiva), a ima nekih, jao, ti ljudi ne znaju tri ciste blenuti, neki govore u infinitivima.
I onda dolazi problem - ta tuka od profe se spusta na njihov nivo, cita nam (ona cita, a ne mi!) tako da skoro slovka. Nakon sto nakon po ure tako slovkajuci procita tekstic od par redova, digne glavu i pita jesmo li razumili. I ekipa, zjevajuci, drekne, da jesmo. I ona svaki put odusevljeno uzvikne, ´´nevjerojatno, pa vi ste genijalci´´. Pa glupaco jedna glupa! Umjesto da nas tjeras da vise radimo, ti nas perom po guzici gladis i govoris kako je sve ok!
Naravno, ja sam se sa doticnom gospodjom poklala vec prvi tjedan. :) Ja i moja jezicina. Naime, radili smo neke vjezbe sa vremenima. I u jednoj vjezbi je bila recenica sa ´´bevor´´, sto je jasna naznaka da u toj, zavisnoj recenici, treba stajati prijeme prije onog u nezavisnoj. U ovom primjeru bili su to pluskvamperfekt i perfekt. I stavim ja plqpf u zavisnoj, i kaze ona, ´´ne, to treba biti perfekt, kao i u nezavisnoj. Evo, pise tako i u rjesenjima´´. Onda jos nismo imali knjigu, bio je to tek pocetak, pa nisam mogla i ja poskicat rjesenja. No, svejedno sam je pitala, kako to, jel mi bar moze to objasniti. Da, ne, neg to ´´dolazi sa iskustvom´´. I tu sam shiznula, i bas sam bila bezobrazna. Rekoh, ´´dass was Sie jetzt sagen ist mir ganz egal, ich glaube, dass ich Recht habe.´´ Posli sam i ja kupila knjigu. U rjesenjima je stajao PLQPF! Dakle, stara, ne znas ni rjesenja citati, al i da to stavim na stranu, jer svakom se moze dogoditi - al, nisi li ti profesorica njemackog sa dugogodisnjim iskustvom, i, na kraju krajeva, njemacki ti je materinji?!
Usput, ona je i profa spanjolskog, pa nekad ekipi koja govori spanjolski objasnjava pojmove na spanjolskom. Par puta smo je jedna makedonka i ja pitale, moze li nam i na nasim jezicima objasnit, pa se uspjenila.
Jednom sam je ispravila, rekla sam da ´´slajf-masina´´ sluzi za ´´slajfanje´´, a ´´flekserica´´ za rezanje (ona je tvrdila suprotno). Pa se nasmijala i rekla, pred cijelim razredom, ´´evo, ona se nasla mene, nijemicu, ispravljati, ko da zna bolje od mene´´. A ja, mrtvo-hladno, ´´to znam jer sam radila sa time´´. Pa je umukla. Glupaca.
Ma, ima tu jos, ne samo mojih sukoba s njom, nego i nje sa ostalima. Cak mislimo i da ima nes protic muslimana, jer je par puta jednu muslimanku bas nepravedno i ruzno poklopila, da smo se svi uzbunili i rekli joj da nema pravo to raditi...

Anyhow, da skratim. Jucer smo sa dobrom profom radili jedan primjer testa. I rezultati su bili katastrofalno losi. Ljudi su se iznervirali, da kako je to tako tesko, da je prva profa rekla da je test lagan. Eeee, da, da... I nastala je panika, jer imamo jos samo mjesec dana do testa.

I onda im je doslo iz dupeta u glavu da bi trebalo nes konkretno poduzeti, a ne se samo medjusobno zaliti. Doduse, zalili smo se mi direktno njoj, vise puta, pa drugoj profi, al nikad nista. Druga je bas jucer rekla, da nas razumije, i da je probala sa ovom pricati, al da je ova uvjerena da je bolja od nje, i ´´sto ti meni imas govoriti´´. Pa sam ja slozila pismo direktorici, svi smo se potpisali i predali u tajnistvo (disica je vec bila otisla). Fino sam to slozila, ferski, ne pljujuci po ovoj, ali sam naglasila da nas tretira ko da smo na A2 nivou i da nam to ne odgovara, pa da se nes poduzme.
Cim sam dosla doma, zove me direktorica. Da ju je tajnica zvala, pa da li joj mogu poblize objasniti problem. Pa sam joj objasnila, u fino i detaljno...

Pa, kao, ok, pricat ce ona s njom, a imat cemo i sastancic. Je, super, bas me zanima...

E, jesam mutikasa. :D

Hrvatska : Finska - 1 : 0

Ovo ljeto smo bili samo jedan tjedan... ne, malo vise... 10 dana u Hrvatskoj. Mislili smo ostati duze, ali smo se morali ranije vratiti zbog nekih obaveza... No, ajd, bolje ista nego nista.

Prvi tjedan su s nama bili prijatelji iz Njemacke. Daniel, radi sa huzbijem, i cura mu, Anna, Finkinja. Oboje bijeli ko jogurti. Jaaaako im se svidila nasa obala (pfff, naravno!), pomidorice su jeli ko jabuke, jeli smo frisku ribu, paprike, breskve, sve domace, puno okusa. 

Anna i ja smo pobrstile babinu smokvu. Anna nikad prije (NIKAD PRIJE!) nije jela friske smokve! Davila se u njima! Svaki dan smo isle do vrta, ubrale po zdjelu smokava. A stric nam je dao i friske bajame, pa su tukli. I nisu ih ocarale samo delicije nego i - vinska kvasina! A tek rakija od rogaca... Bili su rumeni ko jabuke, sto od sunca, sto od rakije i vina! :)

Anna mi je rekla da oni imaju ljetnikovac negdje na nekom jezeru u Finskoj, da je super, isto se moze kupati, pa sauna... Je, lijepo, al, ne znam jel se moze usporediti sa nasim morem i suncem. I da je nasa hrana malo podsjeca na njihovu, jer ni oni ne zacinjaju puno. Pa, sad, da se moze nasa mediteranska ´´spiza´´ usporedit sa finskom, hm, neee znam bas...

U svakom slucaju, oni su se vracali par dana prije nas, avionom, rumeni, tuzni i pokisli, a mi smo kasnije isli autom, nakrcani. Maslinovo ulje, smokve (friske i suhe), pekmez od smokava, kvasina, vino, slane srdele, paski sir... Naravno, i Napolitanke, Cedevita, mamina kadulja i pekmezi, friski bob, blitva, roskani, salsa... I sve se to sad trosi ´´na kapaljku´´, posebno maslinovo ulje. Ima da mi traje do slijedece posjete mojih meni, kad ce mi doniti novo. Jer, s obzirom na moju skembu, za Bozic ostajemo tu. Opet. Na zalost. No, doc ce mi sestra. Mama ce mi doc u veljaci, kad i beba. :)

Sve u svemu, i dalje mi, naravno, fali dom, al, ajd, nije ni ova Njemacka tako daleko. Sto bi da smo u Kanadi? Eh...

Kako mi je Njemacka ipak omilila

Fijuuuu, kako vrijeme leti!
Moje zadnje javljanje je bilo za Uskrs. Sramota! Iskreno govoreci (pisuci), bila sam lijena. Jest da je bilo jos sto stvari ´´sa strane´´, al glavni krivac je lijenost.
Dakle, da vidimo i pretresemo malo situaciju...
Posli Uskrsa sam bila na jos par razgovora za posao. Za jedan sam cak prosla dva kruga, al onda ipak ´´zao nam je, vise srece slijedeci put´´. Heh, slijedeci put ce bit dosta kasnije, jer - tadaaaaaaaaaaa - u veljaci postajem mama! :)
Taman sam bila frisko trudna kad smo isli u Kanadu. 10 sati leta = 10 sati muke. Lijepa je Kanada, sve u svemu, ali moja prva asocijacija na nju mi je - mucnina! No, ajd, da nije sve tako mucno, opisat cu vam ukratko sto je bilo...

Bili smo kod huzbijevog strica. I u tih dva tjedna koliko smo bili tamo, bili smo ´´glavna atrakcija iz Europe´´! Naime, od cijele familije, samo moj huzbi, sestra mu, brat i mama zive u Europi. Ostali su u Kanadi, SAD-u i na Trinidadu. Hihi, pricali smo na engleskom (iako, stalno su mi dolazile njemacke rijeci na pamet!), pa su me pitali odakle mi naglasak. A iz skole, odakle bi! :D Oni uglavnom pricaju triny, engleski sa karibskim naglaskom. U pocetku mi je bilo tesko pratiti ih, al posli sam se naviknula. ´´Something else, boy, something else!´´. :D

Uncle Charles je u penziji, pa se posvetio onom sto voli – vrtlarenje. Uzgaja povrce, organsko, i prodaje. Pa smo mu pomagali u berbi. Tu sam prvi puta vidjela da ljudi stvarno kupuju ´´organski, bio, eko´´, izdvajaju masne pare za to. Kod nas to tek pocinje, u Njemackoj vec duze postoji, al, stajaznam, ne vjerujem ja bas u to. U Njemackoj svako malo izbije kakav skandal upravo oko toga, a pisalaa sam vam o tome, tako da – bio/ne-bio, mislim da je isto.
Vrt im je ogroman, imaju gredice sa pomidorima, graskom, kojekakvom salatom, kineskim zeljem, paprikom.... I imaju dva konja, i staje. I nekakvu okokucno-kucnu macketinu. Kazu da im dolaze i kolibriji! E, to mene zanima! :) Tamo sam vidjela par, al uspila sam uslikati jednoga tek kasnije, u Viktoriji.

Bili u Vancouveru, turisticki. Grad je, zapravo, nista puno veci od Zagreba. Dosta zelenila, brodova, i Kineza na bacanje. Ne bi da smo u srcu Kine. Isli smo kao pravi turisti, nekim busom sa vodicem. I dobro da jesmo, sve smo vidjeli, obisli, English Bay, Downtown, Vancouver Art Gallery, Stanley Park, Queen Elizabeth Park, indijanske stupove... Bili smo i u Viktoriji, glavnom gradu BC-a. Jaaaako sladak gradic, na otoku Vancouver. Do tamo smo putovali trajektom, dva sata. Pa sam uspila uslikati i bjeloglave orlove! :) A tamo sve zeleno, parkovi, brodovi. Sunce upeklo, izgorila sam ko sibica! A ne skuzis, jer stalno puse nekakav vjetar.

 U ducanima im je sve veliko. Npr., nemas malu bocu vode od pola litre, neg od 951ml (ne kuzim kako su dosli na tu mjeru). Secer, brasno, sve je od 2kg na vise. A izbora za krepat. Sa glutenom, bez glutena, od psenice, od pojma-nemam-kakvih zitarica, sa laktozom, bez laktoze.... I ljudi to kupuju!
Uglavnom smo putovali busom i metroom (Skytrain). Kad smo izlazili iz busa, svi su zahvaljivali vozacu na voznji. "Hvala, hvala, molim, hvala". A kad smo ulazili, bio je vani red, stvorio se i prije neg je bus dosao. Ko za kruh, ekipa je mirno u redu stajala. I onda jedan po jedan ulazili. A? Ne kao kod nas na Balkanu, ´´udri ga, ubij ga´´.

Bili smo i u dva ornitoloska rezervata, naravno. :) U jednom sam se skoro posvadila sam volonterom koji nam je pokazivao ptice. Mislim, tvrdi mi da je ´´buzzard´´ vrsta sove. Te da je neka mala kukuvija najveca sova u regiji. Daj, mali, imas ti jos puno zganaca papati. OK, jest on volonter, al daj ili nauci nes, il suti, ak ne znas... A ja i moja jezicina.

Charles stalno istice kojekakve prednosti Kanade, ima se posla, ako se radi, moze se zaraditi i pristojno zivjeti. I istina je. Doduse, prvo moras proci birokratski zrvanj.

A stajaznam, je tamo lijepo, uređeno, ljudi su lezerniji od Nijemaca, klima je ok, zimi imaju tek malo snijega.
No, meni je predaleko. Koliko god Njemacka bila ovakva ili onakva, bar je blizu. Tako da mozemo bar tri puta godisnje zapalit doma. Barem za Uskrs, ljeto i Bozic. A sto da smo tu? Onih 10 i po sati leta su me fizicki ubila. Da ne spominjem troskove.
I sto kad dodju klinci? Pa da vide didu i baku jednom u dvi godine... Ne, ne, nekako mi se cijela prica ne svidja, unatoc svim prednostima.
A i nekako kontam, mozda će i u Hr bit bolje, ne tako brzo, doduse. Ne trebaju nam velike pare i karijere. Dok imam para i vremena za obitelj, za ic doma vise od jednog puta godisnje, meni je dobro.

Sve u svemu, lijepa dva tjedna. Kanada je cool, ljudi su lezerni, ima se posla. Ali, ne znam, ne mogu tocno ubosti u necto, ali - jedva sam cekala doci doma. Lijepa je Kanada, ali je predaleko. Njemacka kakva je da je, bar je blizu Hrvatskoj. Sve u svemu, u nedjelju, dva tjedna posli, smo se vratili, a vremenska razlika nas je dosta dugo ´´prala´´.

Idem sad, al javim se. Ne za koji mjesec, vec uskoro. :)

Uskrs, dokumenti i hladnoca

Sretan Uskrs, sa zakasnjenjem! :)

Nadam se da ste uzivali u sunkicama, mladoj kapulici, jajcima i kolacima!
Mi jesmo, ovaj put. Bili smo doma, u Zapresicu. I bas jucer prebacujem slike sa fotica na komp, pa gledam, imam mapu ´´Uskrs 2011´´, a ´´2012´´ fali. Naravno da je nema, kad prosle godine nismo imali normalan Uskrs, nego smo se smrzavali, gladni, u Bremenu (http://deutschlernenpavuna.blogspot.de/2012/04/sretan-uskrs-jest-da-kasnim-no-nisam.html)!
E, al ovaj put smo papali finu spizu. :)

Nismo dugo bili, tek par dana, tako da se nisam svima stigla javiti. Jer sam morala promijeniti prezime. Naime, jos prije sam pitala u nasem maticnom uredu u Zapresicu, kad moram prijaviti brak i mijenjati dokumente. ´´Ma, jooooj, pa to kad cete imati vremena, pa nije to hitno, neki to naprave tek par godina poslije´´. Pa racunam, ako njima nije hitno, nije ni meni. Cekat cu dok udjemo u EU, pa mi putovnica i tak nece vise trebati, a osobnu cu promijeniti kad istekne. Je, vraga! Neki dan, nesto sam tu u Gö imala obaviti na policiji, pa su mi rekli da moram mijenjati putovnicu.
I tako, kad sam dosla u HR, imala sam na sto utrositi vrijeme i pare. Prvo maticni ured (prijava braka, vjencani list, izmjena domovnice (nisam znala da se i to mora!)), pa slikanje za osobnu i pasos, pa policija i posta - prijava za novu osobnu, pa Zagreb - prijava za putovnicu, onu brzinsku. Izvozala sam se po najvecoj mecavi, nacekala po postama i uredima, ostavila silu novaca za biljege i pristojbe, ali - imam novu putovnicu! Biometrijsku! :) Osobnu cu dici kad cu slijedeci put ici u HR. Racunala sam, ma sto ce mi novi pasos, kad cemo uskoro u EU. Eh, trebat ce mi. U srpnju letimo u Kanadu na dva tjedna, huzbi ima tamo obitelj, pa ce mi trebati.

I dalje je hladno... No, vidila sam da ni doma nije bolje, pa mi je nekako lakse. Ali, dosta mi je vise, hocu sunce, hocu temperature iznad 15 stupnjeva... Bas sam jucer gledala na TV, Nijemci su zabrinuti, pripremili su flance za sadnju, ali nitko ne kupuje, jer je hladno. A i dosle su im ptice selice iz Afrike, pa sad gladuju. Ptice selice, ne Nijemci. :)