Jesen stigla, buco moja...

Nisam se duze javljala... Nema nista novo. Nekako se sve ulijenilo...
Plus, sveki sprema izlozbu, pa joj pomazem slagati, radim okvire i tako, akcija - reakcija!

Kao i prosla jesen, i ova je lijepa. Prekrasne boje, uglavnom suncano... Jedino je hlaaaadno. Prosli vikend smo isli u grad u majicama, a ovaj vix smo isli u kaputima. Sal, kapa, rukavice - vec u upotrebi!

Nocas se temperatura spustila na -2, pa je jutros, evo, sve bijelo, u mrazu. No, brzo ce se i to maknuti, sunce sija. :)

Kad smo bili u Italiji sad prije koji tjedan, bilo je za kupiti kestena. Iako, skuuuuupi!
A racunam, i doma ih ima, ziher. Jedino tu nema... Ima, doduse, bundeva, buca, tikvi, svih boja i velicina, predivno! Na zalost, ja od buce jedino znam bucnicu napraviti, i to je to. :(
Bili smo na placu neki dan, pa sam kupila neku zutu bucu. Pola, zapravo. Kila i 600 grama. Jucer sam dio ispekla sa picekom i krumpirima u pecnici, mljaaaac! A sutra cu napraviti keksice. Naime, nasla sam neki recept za kekse, rade se sa bucom. A moja sveki ce raditi Halloween party u ateljeu, pa eto, da i ja nesto prigodno napravim.

Opet nije bilo kestena, ali sam ih nasla u turskom ducanu. No, to nisu ko oni nasi, mali, sjajni, neg oni veliki, maruni. Pa sam ih jucer ispekla, zadimila kuhinju, i bili su dobri. :)

Mozda se zaletim doma u studenom. Huzbi ide u Australiju, pa u Kinu (sve skupa 2 tjedna), pa da ne budem sama. Prvotna ideja je bila da ja idem s njim, kao, nekako cemo skrpat za kartu, no on mora letjeti unutar Australije, a posli u Kinu, a to je ipak previse para. Ali, nakon toga ide u Svicarsku, a onda cu s njim. :) Posli Svice ide u Kamerun, i to je onda to za ovu godinu. Eh, da, i u Hrvatsku za Bozic. :)

Okolo naokolo

Evo me nazad! Bili smo u Italiji kod prijatelja, a na povratku bauljali juznom Njemackom. :)

Ostavili smo kisni Göttingen i krenuli na jug. Od polovice Njemacke dalje pratilo nas je lijepo vrijeme, kroz Austriju, Lihtenstajn i Svicarsku.

U Italiji smo ostali par dana. Predivno. Sunce, temperature iznad 20 stupnjeva, milina. Druzili se sa prijateljima, jeli, pili, laufali okolo... A sto reci, na povratku sam pustila suzu. :)

Iz Italije smo isli u Kaufbeuren, kod huzbijevog ujaka i ujne. Grad se nalazi u juznoj Bavarskoj. Bogme smo se navozikali do tamo, jer je prilicno udaljen od autoceste. Kisa je lijevala, a i kasno smo dosli tamo, tako da, na zalost, od grada nismo nista vidjeli. Sutradan ujutro je sve bilo u magli.
Moram priznati, poucena dosadasnjim iskustvom - jako sam se iznenadila toplom dobrodoslicom! Kao da sam dosla kod moje rodbine - sjedi, jedi, pij, uzmi... Kasnije vecera, a onda cavrljanje uz vino i sherry. A da se razumijemo, to su ljudi u godinama, 75 svaki. I imaju dvije macke, ali stan je bio besprijekorno cist i uredan. Svaka cast! Bilo nam je jako ugodno. Tamo smo prespavali i sutradan krenuli prema Freiburgu.

U Freiburgu (Freiburg im Breisgau) nas je docekao huzbijev prijatelj. Proveo nas je gradom, vodio na vidikovac... Tamo je bilo lijepo vrijeme, pa smo dosta obisli. A Frank je stvarno bio dobar vodic.
Freiburg je, nakon Stuttgarta, Mannheima i Karlsruhea cetvrti je grad po velicini pokrajine Baden -Württemberg. To je studentski grad - sveuciliste ´´Albert Ludwig Universität Freiburg´´ osnovano je 1457. godine i ubraja se u najstarija njemacka sveucilista. Obuhvaca 11 fakulteta i vise od 80 smjerova, na kojima studira oko 21.000 studenata.

Freiburg - Martinstor

Kroz grad prolaze mali kanalici, Bächle, utkani su u ulice starog grada, a predstavljaju simbol grada. Prije su se koristili za napajanje stoke i gasenje pozara, danas su ukras grada. Kaze se da tko slucajno ugazi ili padne u koji od kanalica, mora se udati za stanovnika ili ozeniti stanovnicu Freiburga. :)

Freiburg se nalazi na zapadnoj padini Schwarzwalda, u najtoplijem dijelu Njemacke, te je prvenstveno poznat po blagoj i ugodnoj klimi. Cak smo razmisljali, da je tamo naci posao - zasto se ne bi preselili? Toplije je i, sto je vaznije, blize (bar se meni cinilo). No, jok! Freiburg je od Zagreba udaljen skoro jednako kao i Göttingen - oko 1000 km! Al nalazi se na odlicnom mjestu, na tromedji Njemacke, Francuske (25 km od Freiburga) i Svicarske 60 km od F.).

Medjutim, upravo to sto je na super lokaciji, prilicno je skup. Frank nam je rekao da za sobicu na rubu grada placa 280 eura! A da je posao tesko naci, tako da ce, kad zavrsi studij za 6 mjeseci, traziti posao drugdje ili se mozda cak i vratiti doma. Naime, on je rodjen u Obali Bjelokosti, gdje mu jos uvijek zive roditelji.

Na povratku iz Freiburga nas je kisa prala, na cestama su bili zastoji i kolone, pa nas je tetica na navigaciji vodila po seoskim putevima. Umjesto 4 sata, vozili smo se 6 i po.

Ali, vrijedilo je! Prekrasan put, prekrasni ljudi! I napokon da sam dozivjela gostoljubivost Nijemaca (ujak i ujna su ´´original´´ Nijemci, a Franku je mama Nijemica).

Wow! :)

Tag der Deutschen Einheit

Srijeda, 03. listopada, je bio neradni dan jer je bio Dan drzavnosti, odnosno Dan ujedinjenja Njemacke (Tag der Deutschen Einheit). Tog dana, 1990, ujedinile su se DDR i BRD, odnosno, pokrajine DDR-a su se ´´vratile´´ ostatku Njemacke (Brandenburg, Mecklenburg-Vorpommern, Sachsen, Sachsen-Anhalt i Thüringen). Tada je zavrsena podjela Njemacke, koja je, kao posljedica Drugog svjetskog rata, trajala cetiri desetljeca.

Oko 30 km od Göttingena nalazi se lijepi gradic Duderstadt, u cijoj blizini je stara granica sa BRD. Od 1995 se tamo nalazi ´´Grenzlandmuseum Eichsfeld´´, na bivsem granicnom prijelazu Duderstadt / Worbis. Muzej se prostire na preko 1.000 cetvornih metara, te pruza informacije o povijesti podjele. Nalazi se u izvornim prostorijama bivse upravne zgrade, koju okruzuje polje na kojem se jos uvijek nalaze stare zicane ograde.

Bili smo tamo u srijedu, vrijeme je bilo lijepo, tako da smo nakon obilaska zgrada setali par kilometara uz staru zicanu ogradu, uz koju se svakih oko 50 m nalazi po jedna kucica u kojoj je cucao vojnik i pratio nezeljeno kretanje ljudi.

Zalosna je ta ideja, sto se htjelo postici, ne dopustati ljudima slobodno kretanje. Jos uvijek uz ceste stoje stare rampe, ostavljene kao spomen.

Uvijek sam nekako na granici, sjecati se ili zaboraviti. Znam da se ne smiju zaboraviti neke stvari, da se ne ponove, i da se sjecamo svih onih koji su onda poginuli za ´´bolje sutra´´. A opet, zivjeti u proslosti i stalno se prisjecati groznih stvari, sa nekom gorcinom...

Setali smo tako, bio je lijep dan, predivne jesenske boje svuda uokolo, a opet - tako tuzno, sto je sve tu bilo... Pa sam se sjetila i naseg rata...

Ne ponovilo se...

Mis Maus, kuca Haus! Ili Hause?

Jucer je bilo godina dana otkad sam dosla u Njemacku! :) Kako vrijeme leti!

Jucer sam ponavljala deklinacije. Nisu teske, masa stvari se ponavlja, i ima logike, ali kad govorim, nekad jednostavno zablokiram, pa nastavak nerazgovjetno promrmljam. :)
U njemackom deklinacija pridjeva ovisi o tome stoje li iza odredjenog (der, die, das) ili neodredjenog (ein, eine) clana, bez clana ili iza neke zamjenice (posvojne, pokazne...). Uglavnom - dativ je uvijek i svugdje, bilo u jednini ili mnozini, na -en. To je jedino pravilo koje sam uspjela izvuci, da je bez iznimke. Ostalo sve ovisi... Na webu sam nasla jednu dobru stranicu, gdje je covjek napravio preglednu tabelu, koju OVDJE mozete poskicat.

Obicno navecer kad legnem, kad se umirim, pocnem vrtiti konstrukcije, kako se kaze ovo ili ono. I padne mi sinoc na pamet - ako je DAS HAUS, zasto se kaze ´´Ich bin zu HAUSE´´, ´´Wir fahren nach HAUSE´´? Otkud taj -e?

Sjetila sam se, postoje imenice koje se dekliniraju po N-deklinaciji. One u genitivu, dativu i akuzativu jednine dobivaju -n ili -en. Da, -n, a ne -e! Osim toga, te imenice su gotovo uvijek muskog roda (iznimka je das Herz - des Herzens - dem Herzen).
(dobro je objasnjeno na http://mein-deutschbuch.de/grammatik/nomen/n-deklination.pdf).
Usput, kad govorim o N-deklinaciji: te imenice dobiju -en u genitivu jednine, iako postoje iznimke (imaju -ns u gen. jedn.): der Buchstabe (slovo), Drache (zmaj), Friede (mir), Funke (iskra), Gedanke (misao), Glaube (misljenje), Name (ime), Same (sjeme), Wille (volja).

Pa sam surfala. I izgleda da neke imenice, poput ´´das Haus´´ u dativu jednine dobiju (mogu i ne moraju) -e. To sam primjetila i kod, npr., der Wein - dem Weine, der Tag - dem Tage, das Bild - dem Bilde, der Staat - dem Staate, das Jahr - dem Jahre.
Buduci da ´´zu/ nach/ von´´ idu sa dativom, po tome je logicno da je ´´zu Hause´´, ´´nach Hause´´... Jedino mi je nelogicno da to nitko nigdje nije objasnio, nego ´´snadji se kako znas´´.

U Dudenovom pravopisu nasla sam opasku: Die Endung -e der starken männlichen/ sächlichen Substantive im Dativ Singular kommt heute nur noch selten vor. Dakle, izgleda da je taj -e prije postojao, a danas se sve rjedje koristi (osim kod Haus, izgleda).

Jedino sto jesam nasla objasnjeno, nach neuer Rechtschreibung, jest da se ta dva pojma mogu pisati odvojeno i zajedno (das kann getrennt oder zusammengeschrieben werden):

Wir sind zu Hause/ zuhause.
Wir gehen nach Hause/ nachhause.

Odoh strebat, zapustila sam se...